Planiranje obroka i kuhanje postali su timski rad u našoj kući dok smo socijalno distancirani. Moj muž i ja balansiramo između posla i podučavamo naše troje djece od kuće. To obično znači da jedan od nas radi dok se drugi brine o djeci. To također znači da jedan od nas obično radi sve do vremena obroka, tako da je druga osoba odgovorna za pripremu obroka. S ovim naizmjeničnim rasporedom, morali smo raditi zajedno kako bismo bili sigurni da su naši obroci planirani. Zabavili smo se stvarajući obroke balansirajući njegovu snagu brzog dobivanja obroka na stolu i moju snagu kuhanja od nule.

Kupovala sam dovoljno namirnica da nam potraje nešto više od dva tjedna, pa smo počeli sjediti zajedno svakih nekoliko dana kako bismo procijenili naš plan obroka. Ponovno provjeravamo ostaču, hladnjak i zamrzivač kako bismo vidjeli što još imamo pri ruci. Zatim zapisujemo, na ljepljivu notu, koji će obroci dobro funkcionirati sljedećih nekoliko dana. Osoba koja priprema obrok može odabrati s popisa što želi napraviti.

Kad je moj red da kuham, počela sam uzimati glasove od djece o tome koji obrok žele da napravim. Obično je netko razočaran, ali zna da možemo napraviti njihov izbor za sljedeći obrok. Moja djeca su također postala fokusiraniji pomagači u kuhinji. Oni nemaju tipične distrakcije (prijatelji, djedovi i bake) zbog kojih bježe usred pomaganja. Uživam imati dodatni set (ili dva) ruku u kuhinji sa mnom.

Iako se radujem budućnosti kada ću ponovno moći raditi tjedne odlaske namirnicama i planove obroka, nadam se da moja obitelj može nastaviti ovaj kooperativni stil planiranja i kuhanja koji smo započeli.