Reći dobre stvari o školskom ručku nikada nije bilo moderno, ali čini se da su nedavne promjene izazvale više zabrinutosti nego inače. Objavio sam blog o promjenama u školskom ručku prošli mjesec. Odgovori su me potaknuli da dodatno istražim situaciju jedući ručak uškolama – jednoj urbanoj, jednoj prigradskoj i jednoj ruralnoj. Prvi korak (a možda i najzahtjevniji) bio je natjerati nećakinje da mi dopuste jesti s njima. Nakon slatkog razgovora i razgovora s prijateljima, složili su se. Kolegica me odvela u treću školu da jedem sa sinom i njegovim prijateljima.

Pogledajte usporedni grafikon onoga što sam primijetio o izboru jelovnika, troškovima, sigurnosti i nadzoru, vremenu za jelo itd. zajedno s fotografijama mojih ručkova.

Zdravlje djece važno je svima – roditeljima, USDA-i, školama, voditeljima školskih ručkova, roditeljima itd. Međutim, svi imamo drugačije gledište, od USDA-e, koja je razvila programske politike koristeći najnovije informacije o prehrani temeljene na znanosti, do roditelja koji pokušavaju pružiti želje i potrebe svog djeteta na obiteljski proračun.

Mnogo se toga promijenilo u 15 godina otkako su propisi o školskom ručku prethodno ažurirani. Sada školski ručkovi odgovaraju Smjernicama za prehranu iz 2010. godine: polovica hrane na tanjuru su voće i povrće, cjelovite žitarice su se povećale, a mlijeko je bez masti ili masti. Veličine posluživanja su umjerene. Začini, koji mogu biti bogati natrijem, ograničeni su.

Moj pladanj za ručak … Nije me bilo briga za kremasti kukuruz ili voćnu salatu s kokosom, pa su mi opcije jelovnika bile malo ograničene.

Obroci koje sam jeo u školi imali su prilično dobar okus i bili su jeftini (platio sam oko 3 dolara). Svaki obrok imao je izvor proteina, voće, povrće, mlijeko i žitarice (osim obroka koji je ostao bez kukuruznih muffina). Mislio sam da je kruh od sira s umakom od marinare sjajan, čili i svježi špinat dobrog okusa, a dinja je bila najbolja koju sam jeo ovog ljeta. Riba je imala dobar okus, ali budući da ne volim kremasti kukuruz ili voćnu salatu s kokosom, nisam uzela ni jedno ni drugo. Moj obrok je bio malo ograničen tog dana.

Sve su škole poslužile 3 do 4 različita voća i povrća, uključujući barem jedno koje je bilo svježe. Posluživali smo si voće i povrće, što znači da smo mogli uzeti više nečega što volimo. Djeca s kojom sam jeo, a nisu jela voće ili povrće, imala su manje hrane. Mislim da bi roditelji mogli pomoći posluživanjem više voća i povrća kod kuće. Važno je jesti voće i povrće u bilo kojem obliku – nije važno je li svježe ili smrznuto ili konzervirano; ili organski ili konvencionalno uzgojeni ili lokalni. Novoj hrani treba neko vrijeme da se naviknu.

Jedna od pritužbi na novi školski ručak je ta što porcije nisu dovoljno velike (više o ovoj temi na blogu sljedećih tjedana). Ako vam dijete kaže da je gladno, prvo što trebate učiniti je osigurati da doručkuje. Ove godine Odjel za obrazovanje Iowe i Mljekara srednjeg zapada udružuju se na izazovu školskog doručka kako bi povećali svakodnevno sudjelovanje u školskom doručku za 20%.

Uživao sam ručati u školi s nećakinjama i sinom kolege. Bilo je zabavno vidjeti djecu u interakciji sa svojim prijateljima i razumjeti više o gužvi srednje škole.

Ostanite uz nas … sljedeći tjedan ću pisati blog o ala carte opcijama i dobivanju dovoljno hrane.